Najbolji savjet koji nisam poslušao

Prije nekoliko godina, netko čije mišljenje cijenim rekao mi je da usporim - da prestanem pokušavati riješiti svaki problem odmah, i da naučim čekati pravi trenutak. Bio je to dobar savjet. Nisam ga poslušao, barem ne odmah, i ta odluka me koštala vremena i energije koje sam kasnije morao potrošiti popravljajući posljedice odluka donesenih prebrzo.

Zanimljivo je razmišljati zašto sam ignorirao savjet za koji sam, čak i u trenutku kad mi je dan, znao da je vjerojatno ispravan. Odgovor, mislim, leži u razlici između intelektualnog slaganja sa savjetom i stvarne spremnosti da ga primijenim u trenutku kad je pritisak najjači. Lako je kimnuti glavom kad netko kaže "uspori" tijekom mirnog razgovora. Znatno je teže stvarno usporiti kad je rok blizu, kad svi oko vas djeluju brzo, i kad se sporost osjeća kao slabost.

Ova distinkcija - između znanja i primjene - čini mi se podcijenjenom u većini rasprava o vodstvu. Fokusiramo se na davanje dobrih savjeta, kao da je najveći izazov doći do ispravnog uvida. Stvarni izazov, barem u mom iskustvu, često leži negdje drugdje - u pronalaženju hrabrosti i discipline da se taj već poznat, već prihvaćen uvid stvarno primijeni u trenutku kad je najteže to učiniti.